BG online

Intervjui

Od najsiromašnijeg dečaka do čuvenog pesnika

Velike pesme posvećene su nekim običnim ljudima

“Istetoviraću deo pesme Neki te ne vole ljudi. Mislim da ne treba više ništa da kažem o Vašim delima…” napisao je jedan poštovalac pesnika Nedeljka Popadića ispod teksta o njemu na jednoj internet stranici. Čini se da ne postoji veći kompliment od ovakvih izliva ljubavi i poštovanja. Nedeljko Popadić danas zna koliko je u svom poslu veliki, a svoju slavu s ponosom nosi. Neobičan je i svoj, uvek na strani dece i porodice, nikad na strani jačeg, pravedan, emotivan i strastven u svemu što radi.

U školi bez torbe i knjiga

Još kao dečak Nedeljko je odlučio da postane pesnik u čemu je imao bezgraničnu podršku svoje majke koja je bila učiteljica. Rođen je u Splitu, živeo je u Čačku (u selu Globare od Kruševca), a zatim se sa roditeljima preselio u Beograd.
-U selu Globare su nam jedan deo učionice škole u kojoj je mama radila dodelili na korišćenje, da nam bude stan. Bio sam đak prvak kad sam napisao prvu pesmu. („Došla pčela mala, ostavila med na sve, ide, ide sve do njega, to je moj kolega“). Svoju sam učiteljicu na času zvao “mama” iako mi je ona napominjala da to ne radim. Insistirala je da čitam više od druge dece kako ne bi govorili da imam protekciju i dobre ocene zahvaljujući njoj. Za sve dobro što sam ikad uradio je kriva moja majka. Ona ne samo da me je hrabrila, već je govorila “moj sin će biti najveći pesnik u Jugoslaviji”. To se kasnije ostvarilo, jedino što sam postao pesnik  za decu- priseća se Nedeljko Popadić koga deca obožavaju, baš kao i njihovi roditelji.
U petom razredu je pokvario odličan uspeh i završio školsku godinu sa svim dvojkama. Kaže da je jedva završio šesti razred, dok je sedmi trebalo da ponavlja.
-Tad su pozvali na razgovor moju majku. Ona im je rekla “Šta da se radi, ako mora da ponavlja razred neka ponavlja, ali ja znam da će on biti veliki pesnik”. Beskrajno sam joj zahvalan na toj ogromnoj podršci. U 7. i 8. razredu sam sedeo u magarećoj klupi, čitao pesme Desanke Maksimović, znao napamet Rakićeve,  Zmajeve pesme, Disa i Dučića, ali mi je zato sabiranje išlo teško. Govorili su mi da sam najgori đak, a ja sam išao u školu bez torbe i knjiga- iskren je Popadić
Po rečima ovog velikog pesnika, da biste uradili nešto veliko i značajno, treba da budete ekstremni i čudni.
-Mene su zvali “čudak”. U svakom smislu sam bio čudan. Živeo sam za poeziju. Dok su moji drugari slušali nešto drugo, ja sam voleo pesme Arsena Dedića i Ibrice Jusića. Odrastao sam uz ploču “Ne daj se Ines”, išao ulicama i recitovao te stihove. Za ovo što ja radim treba biti fanatik. Neki ljudi počnu da pišu u tridesetoj, ali ja mislim da je tad kasno. Pa i u dvadesetoj je kasno. Od malih se nogu postaje fudbaler, pevač, pisac. Čovek se rodi za nešto, a tek kasnije ko želi opredeli se za neko zanimanje.

Najsiromašniji dečak u gradu

Jedino je pored pisanja pesama bio dobar na fudbalskom golu.
-Nisam znao da igram fudbal, bio sam najgori na terenu, ali sam briljirao na golu-priseća se Nedeljko Popadić i kaže da je imao 14 godina kad mu je umro otac, a majka je u to vreme dobila tri infarkta. Bili su podstanari, veoma su teško živeli i tad je Nedeljko morao da se pobrine za sebe i svoju egzistenciju. -Završio sam jednog dana na Karaburmi sa stvarima, na snegu. Mama je bila u bolnici, a ja nisam imao ni brata, ni sestru, ni ujaka, ni strica. Padao je sneg na moje stvari, a ja nisam znao gde ću. Tad, sa 14 godina sam počeo da prodajem knjige iz kućne biblioteke u Studentskom gradu. Kucao sam od vrata do vrata, nudio studentima da kupe Dostojevskog, Tolstoja, Jesenjina. Prodavao sam knjige i imao dovoljno novca za četvrt hleba i 100g parizera. Kad sam rasprodao sve što smo imali setio sam se da kupim po jeftinijoj ceni knjige i da ih prodajem po skupljoj. Bio sam dete sa torbom punom knjiga, a studenti su od mene i dalje kupovali.
Dok priča o tome kako je bio “najsiromašniji dečak u Beogradu” kaže da je imao teško detinjstvo, pocepane pantalone sa dvadesetak rupa i čaj koji je često pio bez šećera.
-Nismo imali novac za šećer. Moja mama nije poznavala nikog od koga bi mogla da pozajmi bilo šta, nije znala na čija da pozvoni vrata. Rekla mi je jednom da ne mora šećer da se stavi u čaj, pa sam jeo hleb i pio čaj bez šećera. U školi nisam izlazio na odmor da me ne bi videli sa rupama na pantalonama, pa sam za to vreme sedeo, čitao i pisao pesme.

Ljudi koji nas ne vole

Nedeljko Popadić je siguran u to da mu mi je sudbina bila da bude pesnik. Nikad ne piše “po porudžbini” i na zadate teme, već kad ima inspiraciju, kad mu pesma prođe kroz misli dok hoda ulicom, kad stoji na stadionu ili čeka u redu u  prodavnici. Za ovih 30 godina napisao je, kaže, malo pesama i objavio tri knjige.
Jedna od najvećih njegovih pesama je “Neki te ne vole ljudi“. Dok govori o tome da su sve velike pesme posvećene nekim malim, običnim ljudima, otkriva nam kako su jedne noći iz njega izašli stihovi koje toliko ljudi voli.
-Velike ljubavne pesme su veliki pesnici pisali nekim običnim devojkama, pa je i meni ova pesma došla u glavu inspirisana nekim okolnostima u mom životu. Jednostavno, postoje ljudi koji nas ne vole i svako ima nekog takvog. Ja sam to osetio na svojoj koži i morao sam da stavim na papir. Bilo je to jedne noći kad moja supruga i ja nismo znali gde ćemo da spavamo jer nas je njena majka izbacila iz stana. Pokupili smo stvari koje smo imali, a moja tašta tad nije mogla da razume da njena ćerka može da bude sa nekim ko je razveden, ko ima dete, dok su se njenoj ćerki koja je bila najlepša učiteljica u gradu udvarali lekari i inženjeri. Nije želela da joj zet bude bitanga i probisvet koji piše pesme. Dok joj je ćerka govorila “Ali, moj muž je najbolji pesnik za decu na svetu”, tašta nije htela da je sluša. Tad sam napisao pesmu koja je posvećena mojoj tašti “Neki te ne vole ljudi”, a danas taštu volim, veliki smo prijatelji i sve incidente i nesporazume smo ostavili iza nas.
Život nekako uvek neke situacije izokrene- konstatuje Popadić…
-Moj neprijatelj broj 1 je nekad bio Raša Popov, a umro kao moj najveći prijatelj. Često se za one koje smatramo da su nam neprijatelji pokaže se da su nam prijatelji i obrnuto. Uvek treba sačekati drugo poluvreme da vidimo šta je istina.

Ja sam najgori tata

„Najgori tata u gradu“ je još jedna pesma Nedeljka Popadića koja je izazvala mnogo emocija u svakome ko ju je pročitao. U njoj su se prepoznali mnogi očevi koji su napustili svoju decu i supruge, a Nedeljko Popadić nam je otkrio da je ovu pesmu posvetio SEBI i svom sinu Borisu.
-Ja jesam bio taj najgori tata u gradu. Oženio sam se u 27. godini, u vreme kad mi je majka umirala i rekla da me ostavlja bez ikog na svetu. Vesna je bila divna devojka koju sam odveo majci u bolnicu da se uveri da nisam sam. Mama je umrla srećna, a nedugo zatim je Vesna postala moja žena. Dobili smo sina Borisa, ali pošto smo nas dvoje različiti svetovi, za kratko vreme se videlo da nismo jedno za drugo. Moja majka se mučila celog života da bi dobila stan, a ja sam ga ostavio Vesni i Borisu koji je tad imao tri godine. Izašao sam iz kuće sa koferom, pisaćom mašinom i gitarom. Neki su me pitali što sam lud, predlagali da taj dvosoban stan podelim na dva manja stana, ali pošto sam ja kriv za razvod odlučio sam da ostavim stan. Sebi sam poručio: “Idi na ulicu, snađi se”. Danas sam veoma ponosan na to što sam izašao iz stana i sebe osudio na borbu. Kasnije sam zahvaljujući knjigama zaradio sve što mi je trebalo, upoznao sadašnju suprugu Višnju i stvorio dom.
Pesmu “Najgori tata u gradu” je napisao jedne noći i kaže da ju je posvetio sebi.
-Da, to sam ja, taj “tata koji ostavlja mamu, kažu zbog neke žene…” Kad sam otišao od Vesne još uvek nisam poznavao Višnju već su oko mene tad bile neke druge žene. Danas tu pesmu mnogi čitaju i plaču, deca s njom pobeđuju na recitatorskim takmičenjima. To je jedna od moje tri najbolje pesme, a na društvenim mrežama su je ljudi delili najviše puta.

Posle četrdesete nastaje lom

Sa mnogo ljubavi Nedeljko govori o svojoj supruzi sa kojom ima sina Stefana za koju kaže da je veoma mudra i da od nje može mnogo da se nauči.
-Pravi muškarac želi dom i porodicu, da mu niko ne dira ženu, da on može druge žene da ima, a da mu žena ne bude ljubomorna. Muškarci varaju svoje žene zbog kompleksa. Posle četrdesete u njima nastaje lom. Tad stiže drugo poluvreme života. Prvo poluvreme smo završili dobri, verni, požrtvovani, ali onda dolazi do straha koji žene nemaju, pa se pitaju da li stare, da li više mogu da fasciniraju ženu, da li je sve gotovo… Svaki muškarac želi toplinu doma i da se nakon svojih grešaka i izleta vrati kući. Ja sam iskrenošću dobijao žene. Jednom sam upoznao devojku koja je bila prelepa. Kad sam počeo da joj se udvaram pitala me je da li sam oženjen, rekao sam da jesam, pitala me je da li volim svoju ženu, rekao sam joj da svoju ženu obožavam. E, to ju je zbunilo. Rekla mi je da sam prvi muškarac koji joj se udvara, oženjen je i govori da voli svoju ženu. Ja sam bio jedini koji joj je rekao istinu, dok svi govore da su pred razvodom, nesrećni, da ne vole svoju ženu. Biti iskren je put do pobede. Mnogi ljudi lažu ne shvatajući da će ih to odvesti u ponor. Dom i porodica su svetinja, ali u svakom braku neko nekog vara. Svi smo mi gospodari svoje sreće i sudbine. Najponosniji sam na to što sam stvorio dom i porodicu. Moj savet ženama je: “Kad god vas neko folira da ne voli svoju ženu i da voli vas, dajte mu 7 dana da se razvede. Ako to ne uradi on vas laže. Osmog dana ga ostavite”. Ljubav mora da pobedi.
Tokom svoje pesničke karijere Popadić je kaže, prodao, skoro milion knjiga, a njegovo ime se nalazi u zlatnoj pesničkoj petorki zajedno sa J. J. Zmajem, Dobricom Erićem, Miroslavom Antićem i Duškom Radovićem. Osnovao je Vitezovo proleće – Beogradski festival pisaca za decu i časopis književnog stvaralaštva za decu Vitez.

Branka Gajić
Foto: Dario Konstantinović

© by BGonline. All rights reserved

Prijavite se za newsletter BGonline-a! Radite na sebi, tu uvek ima posla!

Ostavite komentar

Komentar

Please Login to Comment.

To Top
PROČITAJTE I OVO:
Kod pripreme ribe veoma je važno da se pri pečenju…

You cannot copy content of this page