Kako od prošlosti napraviti snagu za budućnost?
“Ljudi koji žive u prošlosti su ponekad zatočenici svojih neuroza ili ogorčenosti…”
“Sve proizilazi iz naše prošlosti: ono što jesmo, naši kvaliteti i naše mane, ono što nam se dopada ili ne dopada, naši snovi i ambicije, ali i strahovi, strepnje, radosti, kao i tuge, reakcije, naša vizija sveta i naše navike.” Šarl Pepen, autor knjige “Život bez prošlosti”, francuski filozof i romanopisac
Srećna ili nesrećna, naša prošlost se stalno vraća u naš život. Ponekad se neočekivano pojavi u sadašnjosti, dok smo na poslu, na ulici, kod kuće, prizvana prolaznom senzacijom. Ako se malo zadržimo na njoj, ona izbija van granica naše prošlosti, noseći sa sobom mnoštvo uspomena koje nas vode u slatku nostalgiju ili gorku melanholiju.
Rana koja se neprekidno vraća
“Ponekad nas zaslepljujući blesak stare traume nosi olujom, brutalno i intenzivno, tera nas da posustanemo prečesto u najgorem trenutku. To nesrećno, bolno sećanje, ta rana koju bismo najradije zaboravili, neumorno nam se vraća i čini nam se da ikada nećemo prestati da proživljavamo taj prizor. Želeli bismo da se oslobodimo nesrećne prošlosti i vratimo srećne dane, ali najčešće ne uspevamo ni u jednom ni u drugom. Što više želimo da zaboravimo, to više snage dajemo uspomenama koje nas bole. Što više želimo da oživimo prethodne radosti, nostalgija postaje gorča…”- objašnjava Šarl Pepen u knjizi “Život bez prošlosti”.

Razumeti sebe
Pepen napominje da smo napravljeni od prošlosti mnogo više nego od sadašnjosti, kao i da svaki proživljeni trenutak žuri da se pridruži prošlosti koja ne prestaje da se širi kao jedro na vetru.
“U sadašnjosti, mi smo samo u prolazu: što više napredujemo u životu, to smo bogatiji iskustvom, stoga je od suštinskog značaja da naučimo da dobro živimo sa svojom prošlošću, da pronađemo pravu distancu od nje, da bolje upoznamo i razumemo sebe, da znamo šta nasleđujemo, ali pre svega, da izbegnemo da upadnemo u ponavljanje i razmišljanje, poput onih koji žive ne sa prošlošću, nego u prošlosti, koji su ponekad zatočenici svojih neuroza ili ogorčenosti. Bez svetlosti jučerašnjeg dana ne vidimo ništa od sutrašnjice, a to jedro, sve veće i jače, vodi nas ko zna kuda. Naš život nam tada izmiče, a mi postajemo njegovi slepi putnici.”, objašnjava Pepen.
Da bismo razumeli kako naša prošlost utiče na nas u sadašnjosti, potrebno je da proučimo kako funkcioniše naše pamćenje jer tu leži naša prošlost: ne iza nas, već u nama.
Frojd i Lakan su nas pozvali da prihvatimo prošlost koju ne možemo da promenimo, ali umesto toga, novi terapeuti iz oblasti neurologije podstiču nas da promenimo našu prošlost kako bismo prihvatili budućnost.
Kako bolje živeti sa svojom prošlošću?
“U svetlu ovog izuzetnog putovanja u mozak, ponovo ćemo otkriti određene drevne mudrosti i proceniti njihovu zapanjujuću relevantnost, kao i sve ono od savremenijih filozofa, od Ničea, preko Bergsona, do Hane Arent, koji su razumeli suštinsku ulogu sećanja – i zaborava – u razvoju naše ličnosti, uspehu našeg delanja i u našoj sreći. Oslonićemo se na njih i učiti od njih kako da bolje živimo sa svojom prošlošću. Pored njih, pozvaćemo se na pisce i umetnike, na Prustove uspomene ili maštu Ervea le Telijea, na snena ostvarenja Dejvida Kronenberga i Dejvida Linča, na priče Horhea Sempruna ili Simone Vej o njihovim iskustvima iz logora ili na Džoun Didion o njenoj žalosti za mužem, na potresne melodije Barbare, pa i na protejski talenat Zlatana Ibrahimovića. To je zato što nas ovi umetnici reči, slike ili lopte čine svesnim onoga čemu nas neurologija uči: ako nas je prošlost učinila onim što jesmo, mi nismo samo to čemu nas je ona načinila, nemamo razloga da dozvolimo da nas naša prošlost sputava. Treba samo da pronađemo pravu razdaljinu, usmerimo ono jedro koje prošlost stalno širi i uhvatimo drugi vetar, kako bismo mogli da povratimo polet.”, zaključuje Prust dok uvodi čitaoce u knjigu “Život bez prošlosti”.
Naša sreća zavisi od sposobnosti da dobro živimo sa svojom prošlošću, a ova knjiga daje ključeve da to i postignemo.











