Ona je hrabra i svoja. Kada je odlučila da sama bude izdavač svojih knjiga nije u potpunosti znala u šta se upušta, ali je bez mnogo panike bila spremna i na “propast”. Na sreću, to se nije dogodilo. Njeni romani su i dalje na prvim mestima najčitanijih knjiga, a prvi rođendan izdavačke kuće “Dedić” proslavila je u društvu novinara, prijatelja i Draška T. Aćimovića čiji je roman “Istok nije blizu” Vesna Dedić odlučila da objavi s prvim danima jeseni.
U poslu je za uspeh, kažu, potrebno da imaš talenat, hrabrost, spremnost da rizikuješ, ali i malo sreće. Vesna Dedić sa ove vremenske distance zaključuje da je bila veoma hrabra kad je odlučila da se upusti u izdavački posao.
– Mnogo sam tad rizikovala. Otvorila sam izdavačku kuću i imala na svim karticama nulu! Bila sam bez dinara. To je bio ogroman rizik, a moja sreća se sastojala u tome da su svi ljudi s kojima sam prvo komunicirala- distributeri, štamparija, rotografika, dizajneri, svi oni su bili izuzetni profesionalci i sve mi je išlo glatko. Ništa od ovog ne bi uradila da nije bilo podrške kolega. To nema veze sa mnom kao novinarom i piscem, već sa mojim ljudskim kvalitetima i time što jedem novinarski hleb sa svim tim ljudima tokom proteklih 25 godina.
Mnoga istraživanja kažu da su među najsujetnijim ljudima novinari i lekari, a Vesna kaže da se vremenom taj poredak promenio.
-Mislim da su novinari odavno prestali da budu sujetni, bar većina njih. Više nema mnogo razloga za to jer se zna koliki su tiraži, koje emisije su gledane, a ko ne, ko te čita- ko ne čita… Lekari su i dalje jako sujetni, ali najsujetniji su pisci. Verovatno bih i ja bila takva da nemam iza sebe 25 godina dugu karijeru novinara RTS-a. Trebalo je pre svega savladati svoju sujetu u konkurenciji 6000 zaposlenih te davne 1991. godine.
Kada je pre nešto više od godinu dana uložila sve što je imala, pa čak se i zadužila kako bi otvorila izdavačku kuću, Vesna se na trenutke osećala prilično loše o čemu sad prvi put govori.
– Kao autor jedne od pet najgledanijih portretskih emisija i autor najčitanijih romana u regionu, tog maja meseca na svom računu nisam imala ni jedan dinar. Sećam se da sam se tad zapitala ko je tu blesav i kakava sam ja to majka da svom detetu ne mogu da priuštim jedno normalno letovanje. Shvatila sam da svako ima svoju karmu. Ja u životu ništa nisam dobila lako, a da nisam sa svojih deset prstiju zaradila. Za osnivanje izdavačke kuće dobila sam nešto novca od sponzora, dobar deo para sam pozajmila. Bilo je onih koji su više verovali u mene nego ja sama, a jedino što sam znala bilo je da ću biti pobednik ili pokojnik. Usledilo je objavljivanje mog romana “Pola duše” i posle mesec dana znala sam da sam zaradila toliko da mogu da platim sve dugove, štampariju i distributere. Od tad je sve mnogo lakše.
Prvi honorar Vesna je zaradila kao trinaestogodišnjakinja. U to vreme radila je kao radio voditelj emisije “Suncokret” na Radiju Titograd.
– Od tog honorara sam mesec dana sa drugaricama izlazila svakog dana na picu i koka kolu, kupila sebi crveni šetland Lakosta džemper, a mami, tati i bratu po nešto. Danas od svoje plate na RTS-u ja ne mogu da kupim Lakosta džemper i pođem na picu i koka kolu.
U svetu biznisa kažu da nije lako biti žena. Naročito sama. Međutim Vesna tvrdi da to nije baš tako.
– Ne bi mi bilo lakše da sam muškarac. Ljudi kojima sam na sastancima govorila da o izdavaštvu ništa ne znam ništa a hoću nešto, svi su bili muški blagonakloni i lepo mi sve objasnili. Sećam se čak da sam pitala koliko knjiga treba da prodam da bih platila sve troškove i ne bih išla u zatvor. Muskarci su blagonakloni zato što sam strašno iskrena. Mislim da u privatnom i poslovnom životu kod muškaraca pali samo iskrenost.
Ali iskrenost ponekad ume i skupo da košta, ali Vesna kaže da bi radije platila tu cenu nego se služila lažima.
-Ako treba da platiš tu cenu, to uradiš odmah i ne boli te glava. Ukoliko lažeš to ti na naplatu stigne mnogo kasnije. Loše spavaš i onda ne valja. Ja nikad ne lažem, ali ne zato što sam ne znam ni ja koliko moralna već zato što sam lenja žena i ne mogu da razmišljam kome sam, šta i zašto rekla. Lakše mi je ovako da živim. Lenja sam za manipulacije i taktiziranja. Nikad ne bih mogla da radim poslove tipa prodaje osigurnanja, prodaje magle, da radim u marketingu. Ni sebi ne mogu da budem PR. Još nisam savladala tu veštinu i ne mogu da se nekom predstavim kao najčitaniji pisac u Srbiji. Mene je sve to sramota. Prošle godine sam bila među tri najprodavanija pisca na Sajmu knjiga, a mene je još sramota da to javno kažem.
Udobno joj je u koži jake i nezavisne žene. Ipak, priznaje da ima dana kad bi poželela da ne nosi breme koje joj je kao i mnogim sposobnim, samostalnim i snalažljivim ženama suđeno.
– Neki muškarci se plaše ovakvih žena, dok su nekima one izazov. Da se takve žene ne bi osećale loše, treba da shvate da one imaju takvu harizmu i takvu energiju. Meni se nikad nije desilo da me rođena majka pita da li mi ništo treba, a kamoli neki muškarac. Podrazumeva se da sve mogu sama. To me ne pogađa sve dok ne razmišljam o tome, ali imam ja i trenutke slabosti. Dešavaju mi se svake tri godine. Obuzmu me moralni pad i slabost pa se pitam zašto uvek moram tako, dok mnogi lakše prolaze u životu. Ćerki i saradnicama često ponavljam da žene treba da bude slobodna i svoja a to će postići samo ako radi i nezavisna je. Princeze na zrnu graška više ne postoje, a i one što postoje više ih to zrno žulja nego što im je lepo. Nije ni to neka sreća.
© 2014 by BG online. All rights reserved
© by BGonline. All rights reserved